Zlato

Želja za zlatom pomiče granice, granice znanja i morala, ali i konkretne granice što dijele narode jedne od drugih, kao i one nejasne granice koje na starim zemljopisnim kartama dijele istražene krajeve od onih neistraženih. Zlato je oduvijek tjeralo ljude u daleke krajeve i pridonosilo razvoju geografskih spoznaja. To nipošto ne znači da je istraživačka povijest ljudi počivala samo na želji za zlatom, želja za novim znanjem, volja za novim dostignućima i daleka putovanja porivi su bez ikakvih materijalnih interesa. Danas je zlato simbol sigurnosti, kada novac gubi vrijednost otkup zlata i ulaganje u njega čine se kao sigurne investicije.

Potražnja za zlatom

Zlato se ne kvari i najmanje količine zlata veoma su vrijedne, a potražnja je uvijek nadilazila ponudu, pa je zlato od davnine cijenjena trgovačka roba. Egipatski faraoni, ali i feničanski i kretski vladari slali su svoje pomorce, tragače za zlatom i trgovce na stotine tisuća kilometara daleko, kako bi povećali svoje zlatno bogatstvo. Koliko se pažnje u tim prilikama poklanjalo obogaćivanju geografskih spoznaja, danas ne možemo utvrditi. Činjenica je da je preostalo vrlo malo upotrebljivih informacija o položaju antiknih izvora zlata, što ne mora nužno značiti da nije bilo dovoljno istraživačkih ambicija. Osim netočnih podataka o mjestima, napadan je često basnoslovan sadržaj takvih opisa. Tako Herodot piše kako skitska zlatna ležišta čuvaju opasni orlovi s lavljim pandžama. Isti povjesničar opisuje kako istraživače zlata u Indiji napadaju mravi ljudožderi, veliki kao lisice. Vjerojatno su se jednako tako namjerno izmišljala ta čudovišta, kao što se izbjegavalo točno opisivanje nalazišta, ljubomorno se štitio trgovački monopol svim sredstvima od neželjene konkurencije. I trgovci koji su pristizali na Zlatnu obalu, vraćali su se s potpuno nejasnim podacima.

Koliko je zlata uopće na svijetu?

Odgovarajući na ovo pitanje možemo samo nagađati, pretpostavlja se da 16 kilometara debeli vanjski sloj zemljine kore krije oko 20 milijardi tona tog žutog metala, a još je oko osam milijardi tona otopljeno u vodama oceana. Ali to nije sve, u takozvanoj sulfid-oksidnoj zemljinoj ljusci, u dubini između 1200 do 3900 kilometara vjerojatno se nalaze još mnogo veće količine zlata, i to u obliku plemenitog metala, kao i u spojevima sa selenom i telurom. Količina do danas iskopana zlata malena je u usporedbi s količinama u unutrašnjosti zemlje, procjenjuje se na oko 150 000 tona. Najveći dio te količine, oko 130 000 tona, iskopan je tek u posljednjih 100 godina. Premda su pretpostavljene zemaljske zalihe goleme a dosada iskopane količine u usporedbi s njima neznatne, zlato se smatra, apsolutno i relativno, rijetkim metalom. Količine za koje se danas smatra da se još mogu iskopati iznose tek oko 100 000 tona. Ukoliko se nastavi dosadašnjim tempom, iskopa se oko 2500 tona na godinu, te će se zalihe iscrpsti za 40ak godina.

Zlato, pokazalo se da mu mnogi ne mogu odoljeti, a otkako su ga, prije nekoliko tisućljeća, počeli vaditi, zlato je mijenjalo ljudske živote i smijer povijesti.

Nerazmjer između količina zlata u zemljinoj kori i u morima od oko 28 milijardi tona i tek 100 000 tona zlata pristupačnog eksploataciji, dakle odnos 1 :280 000, tek je prividan. Zlato se doduše pojavljuje posvuda na svijetu, ali većinom u tragovima. Tako jedan kubični metar morske vode sadrži od 0,03 do 44 miligrama zlata, to odgovara zlatnim zrncima u veličini od čestice prašine do glavice igle pribadače. Zlatonosne stijene su pogodne za iskorištavanje ako svaka iskopana tona sadrži najmanje pet grama zlata, u tim razmjerima se iz jednog kubičnog metra kamenja dobiva zlatna kuglica od oko 6 mm promjera. Nagli porast cijene zlata posljednjih godina doveo je do toga da se u Kaliforniji i Aljaski, gdje su uvjeti za preradu povoljni, iskorištavaju već pijesak i šljunak iz kojih se dobiva tek 50 miligrama zlata po toni, dakle stotinu puta manje nego nekadašnje količine. Može se pretpostaviti da će se i drugdje dobivanje zlata proširiti i na materijale sa sličnim, manjim sadržajem zlata.

Najneobičniji način dobivanja zlata predložio je nakon prvog svjetskog rata njemački kemičar Fritz Haber: dobivanje zlata iz morske vode. Kod toga ga nije tjerala osobna želja za dobitkom, nego patriotizam, nadao se da bi to bio način da se brže isplate njemački ratni dugovi. Nakon što su njegova izračunavanja izgledala vrlo povoljna, otkrio je u posljednji tren suštinsku pogrešku u analizi, pa je čitav projekt doslovno pao u vodu. Bilo bi, naime, potrebno obraditi oko jedan kubični kilometar morske vode da se dobije skromnih osam grama zlata. Troškovi obrade bili bi neizmjerno mnogo veći nego vrijednost dobivena zlata. Još ni do danas nije pronađen postupak kako bi se osam milijardi tona zlata moglo izvući iz svjetskih mora na ekonomičan način.

Odakle nam zlato?

Odgovor na ovo pitanje također nas vodi u područje špekulacije. Astronomi i fizičari, znanstvenici koji se bave teorijama o postanku svemira, slažu se da je zemlja prije mnogo milijardi godina bila rotirajuća kugla užarenih plinova i zvjezdane prašine. Vrlo polagano, u toku milijardi godina, ta se kugla postupno hladila i zgušnjavala. Pred nekih četiri ili pet milijardi godina, taj je proces vjerojatno bio završen, a stvorili su se kemijski elementi, među njima i zlato. Može se, naime, izračunati da je otprilike u to vrijeme započelo radioaktivno raspadanje urana i stvaranje radioaktivnih izotopa olova koji se još i danas mogu odrediti. Iz tog vremena vjerojatno potječu i tragovi zlata koji se mogu naći u meteoritima i na Mjesecu.

Teški elementi, među njima i zlato, tonuli su u toku razvitka u još uvijek tekuću unutrašnjost zemlje. Laganije tvari su centrifugalnom silom dospjele na površinu, a sa sobom su povukle i druge tvari. Skrućivanje magme i veliki tlakovi koji su nastajali kao posljedica ohlađivanja i stezanja, napokon su doveli do stvaranja stijena. Najstarije stijene na zemlji stare su između 3,7 i 3,9 milijardi godina. Pomicanjem Zemljine kore nakon skrućivanja, prodrle su mnoge stijene, zajedno s rudačama i uklopljenim dragim kamenjem, sve do Zemljine površine. Taj proces nije ni do danas završen. Novim mjernim tehnikama pomoću umjetnih Zemljinih satelita može se dokazati još uvijek pomicanje kontinenata od nekoliko centimetara godišnje. Zlato se u stijenama najčešće pojavljuje u slobodnom obliku, za razliku od mnogih drugih metala koji su sa svojim popratnim stijenama najčešće sačinili kemijske spojeve. Iznimke predstavljaju već spomenuti spojevi zlata s telurom i selenom, kao i neke kompleksne zlatne soli. Zlato je vrlo često uklopljeno u druge rudače ili stijene u obliku sitnih čestica. Može se naći u sumpornim spojevima željeza i bakra, a često se pojavljuje i u naslagama kremena. Najčešće je zlato pomiješano s drugim elementima, u prvom redu sa srebrom, ali i s bakrom, platinom, željezom, olovom, a nekad čak i sa živom i bizmutom, te smjese, međutim, nisu kemijski spojevi.

Zlatna ležišta sastoje se od primarnih naslaga, takozvanog gorskog zlata, to su razmjerno česte fine i vrlo fine zlatne žile u kremenu, ili od sekundarnih nanosa, riječnog zlata. To su zrnca, listići ili prašina koji uslijed atmosferskog djelovanja iz obližnjih stijena dospiju u riječni šljunak i pijesak. Malen dio zlata tim putem ode i u more. O nastanku gorskog zlata razvili su nedavno njemački znanstvenici Ratenan i Ran novu teoriju koju su u svom laboratoriju u Aachenu na jednom geo-kemijskom modelu i potvrdili. Istraživači su ustanovili da se zlato, inače jedva topljivo, u nekim tekućinama zagrijanim na vrlo visoke temperature ipak otapa. Ukoliko u toj vrućoj kupki postoje razlike u temperaturi, npr. između 480 i 500°C, to će zlato u otopini putovati u topliju zonu.

Kao prikladna otapala pokazale su se kiseline na bazi vodika, zajedno s jednim oksidacijskim sredstvom (npr. kisik). Pri nižim temperaturama zlato se spaja sa slobodnim jodom, klorom ili bromom u prilično stabilan kompleks koji odlazi u zonu više temperature. Tamo se spoj pomalo raspada (disocijacija) i zlato se oslobađa, zlatne molekule mogu se skupljati na već prisutne kristale plemenitog metala, kristali rastu. Ako uz temperaturne razlike postoje i tlakovi, taj pokus može uspjeti i u slabo zakiseljenim otopinama kuhinjske soli. Takve su otopine pod visokim tlakovima zacijelo u prirodi igrale značajnu ulogu. Rastom temperature zlato se sve više otapa i odlazi u toplije zone i tamo kristalizira. Ahenski istraživači su prilikom svog pokusa otopili deset grama zlatne žice i za nekoliko dana narasli su zlatni kristali nekoliko centimetara. Sada se pretpostavlja da su veći grumeni zlata nađeni u nekoliko navrata, nastali na ovaj način.